Albumske preporuke za kraj godine

Weyes Blood, And in the Darkness, Hearts Aglow, Sub Pop, 2022.

Što očekivati od američke glazbenice (pravo ime: Natalie Mering) koja umjetnički pseudonim preuzme od spisateljice Flannery O’Connor i njezina romana Wise Blood (Mudra krv)? Prije svega veliku ambiciju s pokrićem, koja je rasla iz albuma u album, od skromnih početaka debija The Outside Room (2011) do izvrsnoga Titanic Rising s kojim je 2019. ušla na sve relevantne liste najboljih ostvarenja te godine. Međutim, Titanik kao metafora za potonuće civilizacije ujedno se pokazao i kao početna točka albumske trilogije koja novi nastavak dobiva u albumu And in the Darkness, Hearts Aglow.

Mogli bismo se složiti s općom ocjenom da glazbenica ovdje s krajnjom nelagodom promatra trenutno stanje u kojemu se zateklo globalno društvo, u političkom, ali još više ekološkom smislu. Čini se da nije slučajno da se žudnja za tračkom nade u kontekstu guste magle cinizma svodi na potragu za ljepotom glazbe slične onoj iz nekih davnih razdoblja. Tjeskoba je pretočena u kompleksne, podulje skladbe koje – premda stvorene u teškim vremenima – zvuče umirujuće i izvanvremenski. Njezina estetika zasnovana je na eklektičnim izvorima – od „velike američke pjesmarice“ i klasičnog popa Nat King Colea do indie rocka i baroque-popa; od crkvene glazbe do (najviše od svega) soft-rocka i kantautorskih elemenata ranih 70-ih.

Danas, kad moderna pop-glazba kao rezultat sve dostupnije tehnologije gubi osjećaj za melodiju i potrebu za njom, Weyes Blood vraća harmonijsku eleganciju u središte zvučne slike koja je na And in the Darkness osobito raskošna. Najbolje pjesme, poput It’s Not Just Me, It’s Everybody i Grapevine objedinjuju promišljenost i emotivnost, što je približava njezinoj heroini Joni Mitchell, a priča kulminaciju doseže u posljednjoj pjesmi, A Given Thing, koja, kako je netko zgodno sročio, doista nalikuje na „distopijski ljubavni roman“, nudeći uzvišenom melodijom i optimizmom u stihovima barem djelomično sretan svršetak.

Daleka obala, Kao sad, Dancing Bear, 2022.

Osnovana dalekih osamdesetih, Daleka obala (ili njezin duh, svejedno) uspio je održati popularnost onkraj svih trendova koji su tresli globalnu i domaću scenu autentičnom mješavinom klasičnog rocka, radiofoničnog popa za odrasle te strateški ubačenih elemenata countryja i bluesa – dakako, sve to s jakim mediteranskim, splitskim okusom. U kolektivnoj svijesti mainstream publike njihova je glazba odjekivala i nakon što su početkom novoga stoljeća, poput „umornih i grintavih mornara“ odlučili da više ne mogu ostati na istom brodu, pa se Ban odvojio i (u strahu da mu glazba ne postane zamorna svakodnevna obaveza) nekamo jednostavno odlutao. Odbjegli frontmen dao je službeni blagoslov svojem nasljedniku za mikrofonom, pjevaču i saksofonistu Jakši Kriletiću Jordesu koji se uz basista Borisa Hrepića, bubnjara Zorana Ukića i gitarista Jadrana Vuškovića našao u obnovljenoj postavi.

Srećom, povratnički album Kao sad – prvi autorski rad nakon više od dva desetljeća – pokazuje da se „stari stroj“ uz pomoć novoga člana uspio zagrijati do radne temperature potrebne za veoma pristojnu razinu kakvoće. To se moglo zaključiti iz nekoliko skladbi puštenih u optjecaj tijekom posljednje dvije godine. Jedna od njih je Lipi dani, nostalgičan komad americane izveden u splitskom ključu; hipersenzibilna, gudačima (i saksofonom) podcrtana Ni ti, a ni ja pripada najboljim baladama u njihovu opusu, a to nije malen doseg; Kriletić, Hrepić i društvo itekako su svjesni da će bez pune emotivne uživljenosti biti otpisani kao neka vrsta podgrijanog ručka. Srećom, to se nije dogodilo; snimljen u produkciji Lea Anđelkovića i uz malu pomoć prijatelja (Neno Belan, Antonija Vrgoč iz Sunnysidersa...) album Kao sad nadahnuta je kolekcija raspoloženja, ritmova i stilova, povezana prepoznatljivom „južnjačkom“ karizmom. Čak i Jordesov vokal frapantno podsjeća na Bana.

Ahmed Burić, Sin pustinje, Dallas, 2022.

O prepletenosti glazbe i poezije, o simbiozi i unikatnom odnosu ta dva sestrinska načina izražavanja suvišno je i govoriti: najbolji stihovi u sebi uvijek sadrže glazbu (o ritmu da i ne govorimo), dok je, s druge strane, najbolji ton gitare upravo poetičan ton. Kad se riječ i muzika sretnu onako kako se to dogodilo albumu Sin pustinje sarajevskog pjesnika Ahmeda Burića, rezultat je duboko dojmljiv ne samo zahvaljujući impresivnoj izvedbi nego i činjenici da su ovakvi, spoken word albumi, u nas još rijetkost. Premda ključni Burićev suradnik – svjetski nagrađivan ekspert na žičanim instrumentima, aranžer i producent Damir Imamović – dolazi iz svijeta sevdaha, Sin pustinje u jednakoj se mjeri naslanja i na druge tradicije: na kantautorski folk-rock i poetiku post-punka, a katkad stiže i do ruba jazza, soula… osobito kad se maloj pratećoj ekipi priključi trubač Benjamin Drijenčić.

Ton je elegičan, zvuk topao, a poezija teče u ritmu sugestivnog Burićeva baritona: „Skrovišta smo očistili / zurimo u svod nebeski / šta god sada vi mislili / mi čekamo Treći svjetski.“ Apokalipsa sada? Ne uvijek i ne nužno; Burićeve su pjesme, kako sam kaže, „uvijene u radost, tugu, samoću i melankoliju“. Katkada su protkane nekom vrstom vedrine, kao u slučaju Bifea Orion, ili zvuče poput klasičnih blues-rock-impresija – savršen je primjer Kao ti, s Ahmedovom usnom harmonikom i briljantnom električnom gitarom Tonija Kitanovskog. Nije čudno da je sve (početkom lipnja ‘21) snimljeno u Imamovićevoj dnevnoj sobi; da nije, tko zna bi li Sin pustinje zvučao tako intimno, a opet tako univerzalno, svjetski? Najbolja pjesma – ili barem najosobnija – ona je u kojoj Burić ostaje gotovo sam, bez benda, s dva instrumenta: „Svud oko tebe sad su žice / ti se sjeti šta su rekle ptice / šta su rekle ptice ti se samo sjeti / da ne lete krila, nego srce leti.“